Don Quijote lektira za srednju školu

DON QUIJOTE 
Vrsta djela : Roman
Pisac: Miguel de Cervantes
Radnja romana zbiva se u šesnaestom stoljeću u Španjolskoj
Cervantesov roman Don Quijote sastoji se od dva dijela.
Prvi dio objavljen je 1605. godine, a drugi 1615.
O djelu:
U malom selu u pokrajini Mancha zivio je pedesetogodisnji plemic Alonso Quijano, covjek »snazna rasta, suhonjav, mrsav u lieu, velik ranoranilac i ljubitelj lova«. Dosadan i jednolican seoski zivot naveo ga je da zabavu i uzbudenje trazi u citanju starih viteskih romana, u kojima se vitezovi-lutalice bore protiv divova, oslobadaju zatocene djevice i ubijaju strasne zmajeve. Uronivsi cijelim svojim bicem u taj fantasticni svijet, »osusi rau se mozak i pamet mu se pomuti« pa zakljuci da se drevno vitestvo moze i mora obnoviti. Nasavsi stari oklop, hrdavi mac i sljem (za koji mu dobro posluzi plitica za brijanje), te osedlavsi staro kljuse koje prozva Rocinante, osjeti se spremnim da pode u avanture. Kako su u romanima svi vitezovi- lutalice zaljubljeni, izabra za damu svog srea jednu seljakinju iz obliznjeg sela, obdarivsi je u svojoj masti svim vrlinama i ljepotama plemenitih dama. Don Quijote od Manche (to je bilo njegovo novo ime), obavivsi sve pripreme, jednoga jutra neopazen napusti svoj dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne predvecer do male gostio
nice, koja mu se pricini dvorcem. Od gospodara (zapravo gostionicara) zatrazi da ga po propisanom ceremonijalu posveti za viteza, sto gostionicar, koji je bio veliki saljivac, sa zadovoljstvom prihvati. Tako je Don postao »pravi« vitez. Pustolovine su pocele na povratku kuci. Prvo je ozbiljno priprijetio seljaku koji je tukao svoga slugu, sto je slugu kostalo jos vecih batina kada je Don otisao, a potom se sukobio s grupom mazgara koji nisu ukazali propisanu cast Dulcineji od Tobosa, gospodarici njegova srca. Videci pred sobom mahnita starca, mazgari su ga propisno istukli. Uz pomoc jednog seljaka, Don se nekako dovukao kuci, gdje je nastala prava uzbuna kada su ga vidjeli u tako jadnu stanju. Gazdarica i sinovica pozvase seoskog zupnika i brijaca ne bi l i ga oni priveli pameti. Za pocetak oni odluce spaliti sve njegove viteske romane, jer su knjige bile otrov koji je zaludio Quijota, a uz to su zazidali sobu u kojoj su bile knjige. Kada se Don oporavio i posao u sobu s knjigama, oni ga uvjerise da je zli carobnjak ucinio da soba nestane. Cinilo se da je Don dosao pameti, jer u iducih petnaest dana nije ucinio nista nenormalno. Za to vrijeme on je nagovarao svoga susjeda, dobrodusnog seljaka Sancha Panzu da postane njegov stitonosa, obecavsi mu otok na kojemu ce on biti guverner. Sancho pristane. Jednoga jutra oni potajno napuste selo i krenu u susret pustolovinama. Dogodovstine koje slijede, a one se nizu jedna za drugom, uglavnom su smijesne, a istodobno i neugodne za nase junake, jer u njima oni redovito izvlace deblji kraj. Usprkos svemu, don Quijote uvijek uspijeva naci najnevjerojatnija objasnjenja za svoje lude akcije. Nemoguce je opisati sve epizode i dogadaje kroz koje su prosli Cervantesovi junaci pa cemo se zadrzati na najpoznatijima. Neki od dogadaja postali su tako popularni da su usli u svakodnevni govor. Tako je i izraz »boriti se s vjetrenjacama« aluzija na jednu od prvih Donovih avantura. Stigavsi sa svojim vjernim slugom u polje u kojemu se nalazilo tridesetak vjetrenjaca, Donu se pricini da su to divovi veoma dugih ruku pa podbovsi Rocinanta nasrne na njih. Silno se muceci kako bi ga pridigao sa zemlje nakon neuspjelog napada, Sancho je uzaludno pokusavao dokazati svome gospodaru da su to bile samo vjetrenjace. Drugom zgodom Don je naisao na veliko stado ovaca, u kojima je vidio neprijateljsku vojsku, pa beskompromisno krenuo u napad. Tom je prilikom jedva izvukao zivu glavu pred pobjesnjelim pastirima koji su ga poceli gadati kamenjem. Poznata je Quijotova pustolovina u gostionici, kada je napao mjesine za vino misleci da su divovi. U meduvremenu su se Do
nova obitelj i prijatelji ozbiljno zabrinuli za njegovo zdravlje. Seoski brijac i zupnik podu u potragu za njim. Kada su ga konacno nasli, uspjese ga strpati u kavez i na volovskim ga kolima dovesti kuci. »Prvi dio obuhvaca odluku glavnog junaka da postane vitez-lutalica, njegov prvi i drugi odlazak od kuce (prvi put sam, drugi put u pratnji perjanika Sancha Panze), njegove prve sudare sa svakodnevnom stvarnoscu koji ne uspijevaju ohladiti njegov junacki zar, te napokon, njegov privremeni povratak kuci. Po svojoj strukturi taj prvi dio u prilicnoj mjeri reproducira obrazac viteskih romana, ali Cervantes u njega unosi izvjesne izmjene. Uz pustolovine glavnog junaka, on u svoje djelo unosi nekoliko novela od kojih su neke vise, a neke manje u svezi s tijekom glavne radnje. On sam objasnjava ovaj svoj postupak time da je htio razbiti jednolicnost pripovijedanja o samo dvojici glavnih junaka. Umetnute pripovjedne cjeline su i prve objavljene Cervantesove novele, prvi primjeri te za ono vrijeme nove prozne vrste u spanjolskoj knjizevnosti.« Knjiga II . »Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu; u njemu nema umetnutih novela. Po obradi grade drugi dio je slozeniji od prvog. Cervantes svog literarnog junaka predstavlja kao stvarnu osobu i suocava ga s onima koji su citali prvu knjigu o njegovim pustolovinama (Cervantesovu) i drugu, laznu (Avellanedinu). Tako pisac suprotstavlja dva vida jedne iste osobe koja pripada fikciji. Udvajajuci don Quijota, on pokazuje zelju da svog viteza-lutalicu ucini istinitim i da premosti granicu izmedu stvarnosti i umjetnickog djela. Inzistirajuci na istinitosti svog junaka, na uvjerljivosti njegovog psiholoskog lika, na sudbinskoj odredenosti njegovih postupaka, on ga takvog stavlja naspram fantasticnih likova i viteskih romana«. (Lj. Pavlovic) Don Quijote (koji je u meduvremenu prizdravio, ali ne i dosao pameti) i njegov vjerni perjanik Sancho Panza krecu po treci put na svoja uzbudljiva putovanja. Put ih vodi u Toboso, gdje Don zeli posjetiti svoju Dulcineju. Sancho, koji je trebao udesiti njihov susret, odluci se posluziti lukavstvom pa mu za prvu seljakinju koju sretose rece da je Dulcineja. Na njegovo iznenadenje, don Quijote mu rece da ta djevojcura nikako ne moze biti njegova dama, vec su tu sigurno svoje prste imali zli carobnjaci, kada su njegovu prelijepu damu pretvorili u tako gadnu spodobu. U poglavljima koja slijede, Sancho ce dobro platiti za pokusaj prijevare. Za to vrijeme Sanson Carrasco, Donov znanac koji ga zeli odvratiti od njegovih ludih nauma, nakon savjetovanja s mjesnim zupnikom i brijacem, odluci preobuci se u viteza i izazvati Dona na dvoboj, uz uvjet da se pobijedeni mora podvrgnuti volji pobjednika. No na veliko iznenadenje prisutnih, u dvoboju Quijote pobijedi Carrasca, koji jedva izvuce zivu glavu. Nakon niza dogodovstina, Cervantesovi junaci stignu na posjed vojvode i vojvotkinje koji su bili dobro upoznati s Quijoteovim neobicnim avanturama. Videci pred sobom Quijota »u zivo«, vojvoda odluci zadrzati ga i dobro se zabaviti. Njegov naum bio je jednostavan: naredio je svima da se ponasaju potpuno u skladu s pricama o vitezovima, tj. da Dona uzmu vrlo ozbiljno. Quijotu ukazuju visoke pocasti, dvorske gospodice se zaljubljuju u njega, a vrhunac predstavlja pojava zacarane Dulcineje, koja ce biti oslobodena ako Sancho dobrovoljno primi 3300 udaraca bicem po straznjici. Znajuci da je Don obecao svome perjaniku mjesto upravitelja na otoku, vojvoda odluci ispuniti i to obecanje. »Otok« je zapravo malo selo Barataria na vojvodinu posjedu, cijim je stanovnicima dao upute kako trebaju primiti novoga upravitelja. Iako neuk i nepismen, Sancho je vrlo ozbiljno shvatio svoj posao, iznenadivsi sve svojim mudrim upravljanjem. Medutim, novi polozaj morao je napustiti nakon desetak dana, ostavsi tako bez polozaja i bez novaca. Sanson Carrasco po drugi put izaziva Quijota na dvoboj. Ovoga puta pobjeduje i Don se mora pokoriti njegovoj zapovijedi, tj. prekinuti svoj put skitnika viteza na godinu dana. Na povratku u selo javila se Donu spasonosna ideja: ako vise ne moze biti vitez-lutalica, postat ce pastir i zivjeti zivotom kakav je prikazan u pastoralnoj knjizevnosti. Vrativsi se kuci, Don se razboli. Na iznenadenje svih prisutnih, on se odrice svojih viteskih lutanja kao ludosti. Ocajni Sancho moli ga da opet krenu na put, ali Don, sada opet Alonso Quijano to odbija i , primivsi posljednju pomast, umire. »Don Quijoteove i Sanchove pustolovine su poznate i nije ih potrebno ponavljati. Ludi vitez je isao iz okrsaja u okrsaj i gotovo uvijek bio pobijeden i ismijan. Sancho ga je neprestano upozoravao i dozivao pameti, ali uzalud. On je postavio sebi cilj od kojeg nije odustajao. Istina, bio je bezuman u svojim postupcima, ali je bio dobar i plemenit u svojim namjerama. Njegova svrha bila je da na svijetu uspostavi kraljevstvo pravde, da ispravlja krivice, da osvecuje nepravde, da pomaze nemocnima. Zato njegova djela, koliko god bila sumanuta, zrace velicinom. I dobro je netko primijetio da mancanski vitez jest lud, no da to nije patolosko ludilo, nego nacin postojanja i djelovanja. Zato ga Cervantes nikad ne svodi na lakrdijasku figuru. Svom nesretnom vitezu, zbog toga jer predstavlja simbol ljudske tragike, pisac uvijek cuva ljudsko dostojanstvo. Iako lud, on je uzdignut iznad svoje okoline, a nikada nije pogazen ni odbacen od nje. Jer don Quijote je utjelovljenje ljudskoga sna, ljudske bezumnosti, ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdu, istinu i nedostizne ideale. Bio je ludak, ali lucidan i vidovit, koji je na trenutke dolazio do bistrih spoznaja o sebi i svome snu. Kad mu vojvotkinja izrazi sumnju u Dulcinejino postojanje, on ce reci: 'O tome bi se moglo mnogo govoriti. Bog bi znao ima li ili nema Dulcineje na svijetu; da li je iz maste ili nije iz maste; i to su takve stvari koje se ne mogu do kraja provjeriti'. Zato mu Cervantes pred smrt vraca razum. On nece da njegov dobri junak ode sa svijeta kao ludak. Sancho je don Quijoteova suprotnost: on predstavlja stvarnost, razbor, oprez i egoizam. Istodobno, on je i dio don Quijoteova svijeta. Opominje gospodara, ali i sudjeluje u njegovim cinima pa cesto i sam dobiva po ledima. Ali ni on ne odustaje. Doduse, vode ga sebicnost i gospodareva obecanja, no, u biti, Sancho je dobrijan i postenjacina. Jednom ce reci:
'Sve da mi i ne pokloni otok, ja sam onaj koji jesam'. I taj priprosti seljak mnogo puta ce se prepustiti snovima svoga gospodara i radovat ce se ponovnom odlasku u svijet, na pocetku druge knjige: 'Krenut cemo u bijeli svijet da zatiremo nepravde i ispravljamo krivice' - veli on. A na kraju, don Quijote, posto mu se vratila pamet, reci ce Sanchu: 'Oprosti mi, prijatelju, sto sam te naveo da se cinis ludim kao i ja...' Tako su njih dvojica, razliciti, isli zajedno. Iznad svega, vezala ih je dobrota, od koje je sazdano citavo ovo genijalno djelo.